Iz napetice u dekonstrukciju

Kriminalistička pustolovna napetica za djecu Pavla Pavličića Trojica u Trnju (1984) pripada vremenima kad su djeca imala vlastiti svijet, duboko skriven i odvojen od svijeta odraslih, te su zbog nedostataka danas dostupne tehnologije morali sve vrijeme osmišljavati različite načine provođenja slobodnog vremena, a komunikacija se za razliku od današnjice uglavnom odvijala uživo. Bez obzira na duboke društvene promjene prouzrokovane četvrtom industrijskom revolucijom, znatiželja i prostor mašte itekako su i dalje dio dječjeg svijeta te stoga ne čudi da je Pavličićev roman i dalje iznimno popularan te čitan. Uostalom, dovoljno se prisjetiti mnogobrojnih književnih klasika od Ericha Kästnera do Astrid Lindgren, kojima vrijeme štoviše ide na ruku.

Kriminalistička pustolovna napetica za djecu Pavla Pavličića na kazališnim daskama / Snimio MARIN FRANOV

Osječko se ljeto kulture posljednjom festivalskom premijerom u suradnji s Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića u Osijeku, Pavličićevom Trojicom u Trnju u režiji Nikole Zavišića i dramatizaciji Dore Golub, drži gotovo već ustaljene paradigme – solidan književni predložak s nemaštovitom autorskom prezentacijom. Iako bi se na prvi pogled moglo učiniti suprotno jer je predstava bogata glazbom, videoprojekcijama, videoanimacijom, lutkarskim tehnikama i trudom mladih glumaca, u toj šumi simbola ponajprije pada na osnovama zanata – trajanju (predstava traje skoro sat i pol) i dramaturgiji. Dora Golub, dramaturginja mlađe generacije, oblikujući roman na sceni niže mnoštvo isprekidanih monologa i pripovjednih formi te time usporava i ritmički potpuno promašuje bit napetice – stalnu neumornu potragu za prijateljem i potencijalno razotkrivanje zločinca.

Tom već narušenom ritmu stalna odgađanja dodatno odmažu umetnuti songovi imaginarnoga benda poludetektivske trojke. Problem tih songova nije samo u stalnu odgađanju dramske napetosti i suvišku na sceni, nego i njihova potpuna referencijalnost na odraslu publiku. Teško mi je povjerovati da se ciljana publika od dvanaest godina pa naviše može pronaći u nostalgiji za Fićom i Spačekom ili pjesmama Jure Stublića. Riječima Renate Carole Gatica: „Kazalište pred djecom mora čučnuti.“ U tom razmišljaju o svijetu odraslih i korištenju tehnologijskih mogućnosti, koje su u malenom dijelu predstave i otkazale poslušnost (solidan Willem Miličević), redatelj i dramaturginja negdje su usput zagubili i humor, jedan od možda najvažnijih elemenata u predstavama za djecu. Ambiciozno se htjelo mnogo, no izvedbeno se dobilo jako malo. U svoj toj samo naoko suvremenoj fuziji i dekonstrukciji različitih izvedbenih elemenata najmanje su do izražaja došli glumci.

Razvidan je nedovoljan redateljski rad s glumcima. Srđan Kovačević i Kristina Fančović kao Braco i Tut svojski se trude držati ritam potrage iza zastora animirajući Lego-kockice i na sceni tražeći prijatelja. Gordan Marijanović kao Hrvoje i Ivana Vukićević kao Biba gotovo su sporedni likovi. Marijanović sveden na karikaturalnost, a Ivana Vukićević nezgrapno dramaturški uvedena i bez ikakva većeg prostora za igru. Od mnogobrojnih likova u offu s kojima trojka komunicira vrijedi istaknuti nerijetko sugestivna Ivicu Lučića, Đorđa Dukića i Domagoja Ivankovića.

Promotrimo li stvari u užem i širem kontekstu, kazalište za djecu, a samim time i animacija zbog Akademije u Osijeku, raste. To potvrđuju ne samo nedavno održani SLUK baš u Osijeku nego i mnogobrojni drugi festivali poput Lutkokaza ili Dioniza. U širem kontekstu kazalište za djecu postaje iznimno plodno mjesto razvoja autora mlađe generacije, koji se ponajviše profiliraju u dvama iznimno uspješnim kazalištima – GKL Rijeka i GKL Split, ali i nezavisnim družinama. Imajući na umu rad naših najboljih redateljica u kazalištu za djecu od Renate Carole Gatica do Olje Lozica ili lutkarskih redateljica od Ljudmile Fedorove do Tamare Kučinović, teško je ne postaviti pitanje zašto se neko od tih imena ne može naći u premijernim naslovima na Osječkom ljetu kulture.

Nedovoljna samorefleksija, spoznavanje aktualnih trendova, iskorištavanje potencijala koju sama Akademija za umjetnost i kulturu ima te pokušaj ne najboljeg, ali kazališta koje pomiče granice – samo su neke na popisu želja zdravije kazalište kulture u cjelini. Kazalište za djecu, kao ni njihovu publiku, ne treba podcjenjivati. Treba im dati najbolje od sebe u profesionalnom smislu. Trojica u Trnju samo su potvrdila ustaljenu mantru zadnjih kazališnih sezona na razini čitave Hrvatske – omjer uloženih sredstava obrnuto je razmjeran kvaliteti umjetničkog proizvoda.